DSM-IV (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders) ne priznaje postporođajnu depresiju kao posebnu dijagnozu, već pacijenti sa dijagnozom postpartalne depresije moraju da ispune kriterijume za obe velike depresivne epizode i kriterijume za početni specifikator nakon porođaja. Kriterijumi za početni specifikator porođaja jeste pojava velike depresivne epizode u roku od 4 nedelje nakon porođaja. Ovaj zaključak ukazuje na to da je istraživanjima postporođajne depresije posvećeno malo pažnje s obzirom na prevalencu njenog javljanja u populaciji.
U potrazi za konzistentnijim informacijama i informacijama koje će odgovarati realnosti u oslikavanju fenomena posleporođajne depresije, prikupljeni su podaci sa Specijane bolnice ,,Sveti Vračevi“ u Novom Kneževcu, kao i sa Instituta za psihijatriju u Novom Sadu. Informacije dobijene na ovim mestima ukazuju da oko 10%-15% žena koje su se porodile ispoljavaju posleporođajnu depresiju. Međutim jako mali broj žena koji oboli od ove bolesti se obrati za stručnu pomoć (oko jedne četvrtine). Oko 2% pacijentkinja ostaje neizlečeno, a oko 0,5% razvije teži oblik bolesti-postpartalnu psihozu.
Šta kaže statistika?
Lekari, koji su intervjuisani, smatraju da najbolje rezultate daje korišćenje medikamentozne terapije različitim vrstama antidepresiva (najčešće SSRI). Međutim treba voditi računa o tome da li će majke dojiti dete, jer izvesna količina antidepresivnih supstanaca može uticati na zdravlje i razvoj deteta. Međutim, ne sme se zanemariti ni psihoterapija kao značajan faktor koji može izlečiti posleporođajnu depresiju.
Na Institutu za neuropsihijatriju u Novom Sadu dobijena je informacija da psihoterapija nema preteranog uspeha kao samostalan vid terpaije koji može izlečiti ovu vrstu depresije. Međutim u Specijalnoj bolnici ,,Sveti vračevi“ dobijena je suprotna informacija. Naime, naglašeno je da psihoterapija (iako kombinovana sa medikamentima), a među njima posebno radna terapija, ima veliki uspeh u tretmanu dijagnoze postpartalne depresije.
Žene koriste svoje slobodne kapacitete za izradu raznih vrsta predmeta, čime ujedno shvataju da su integrisane u društvo i samim tim dobijaju suportivni feedback od terapeuta, i polako se resocijalizuju. Lečenje posleporođajne depresije se najviše bazira na farmakoterapiji. Ponekad je potrebna i hospitalizacija pacijentkinje.
Metode lečenja
Savetovalište za žene koje boluju od ove vrste bolesti ne postoji u Novom Sadu, a najverovatnije ni u Srbiji. Pri poređenju programa koji su namenjeni trudničkim parovima u inostranstvu i kod nas, mogu se ustanoviti izvesne razlike. U inostranim zemljama postoje potporne grupe za trudnički par, koje u potpunosti isprate i problem posleporođajne depresije. Međutim u našoj zemlji, postoje programi za trudnice koji obuhvataju samo osnovne upute u psihofizičko stanje trudnice, i kroz koji trudnica prolazi veoma kratku i osnovnu obuku upoznavajući se sa osnovama porođaja i njegovim posledicama.
Posleporođajna depresija predstavlja osnovu za nastanak posleporođajne psihoze, a takođe, simptomi depresije nakon izlečenja se mogu vratiti. To utiče na ženino poimanje same sebe, svog partnera, kao i svog deteta, što se često može završiti suicidom, homicidom ili infanticidom. Prema rečima doktora, u našim medicinskim krugovima vlada mišljenje da ,,ne postoji potreba“ za savetovalištem ove vrste, jer je broj obolelih žena mali, a istovremeno postoji nedostatak volje, mogućnosti i državnih para od strane državnih institucija. Eto još jednog nedostatka u pothranjivanju statističkih baza medicinskih centara. Istraživanjem medija (najviše putem internet istraživačkog novinarstva) može se zaključiti da u našoj zemlji ne postoje specijalizovana savetovališta za ovu bolest gde se mogu obratiti žene i porodice koje imaju susret sa ovom bolešću. To iziskuje otvaranje novih ustanova i novih radnih mesta za ljude koji će na adekvatan način pružiti pomoć obolelima. U obrazovanju ovakvih savetovališta dragoceno bi bilo učešće studenata medicinskih, psiholoških i socioloških nauka. Iz svega navedenog do sad, očigledna je potreba za osnivanjem posebne vrste savetovališta koje će na adekvatan i koristan način razrešiti krizu koja savladava i obuzima žene koje obole od postpartalne depresije. Međutim, pitanje terapije koja će pomoći ovim ženama implicira postojanje psihijatra, psihologa i ostalog osoblja, koji će u saradnji pokušati da odagna patnju obolele žene.
U našoj zemlji postoje programi za trudnice, ali oni ne pokrivaju primarno oblast savetovanja žene posleporođajnog perioda. Radi komparacije mogu se navesti slučajevi iz Sjedinjenih Američkih Država u kojima postoje centri za postporođajnu depresiju u kojima se sprovode terapije, osnivaju suportivne grupe, dele iskustva i na adekvatan i iscrpan način i po svim sferama se obrađuje tema posleporođajne depresije. Čak postoji i online savetovanje, preko telefonske linije i mejla. U našoj zemlji, osnivanje ovakve vrste ustanove iziskuje više državnih para iz budžeta države. Ukoliko bi ovo bilo potencijalno konstruktivno rešenje, postavlja se pitanje radnog osoblja, otvaranja novih radnih mesta, koje takođe iziskuje plate. Psiholozi i psihoterapeuti bi sa adekvatnim znanjem iz oblasti
Savetovališta
Primenjene kliničke psihologije, psihoterapije i mentalnog zdravlja i prevencije uspevali na određen način biti suportivna grupa kritičnoj populaciji. Isto tako postavlja se pitanje da li je ova vrsta depresije deo svakodnevice ili poseoban oblik patologije. Poznato je da su sve porodilje izložene faktorima rizika i vulnerabilnosti koji mogu uticati na razvoj postpartalne depresije. Ali, ne razvijaju sve porodilje ovaj vid mentalne bolesti!
Ovaj zaključak direktno implicira to da su programi prevencije posleporođajne depresije neophodni pri savetovalištima za majku i dete, bolnicama, departmanima za neuropsihijatriju i ostalim medicinskim centrima. Takođe, rezultati statističkih centara i promovisanje rezultata koji bi bili dobijeni proučavajući ovu pojavu bile bi značajne instance za upoznavanje nadležnih organa, ali i celokupne populacije, o ozbiljnosti ovog problema. Uprkos postojanju nekih mernih instrumenata za proučavanje postporođajne depresije (npr. Edinburška skala postnatalne depresivnosti-EPDS), kojih je zaista malo, istraživanja u našoj zemlji na ovu temu su u deficitu, i taj oksudan broj naučnih radova o postpartalnoj depresiji bio bi značajno u porastu konstruisanjem neke nove skale, promovisanjem več postojećih ili revizijom istih koje bi bile adaptirane na uslove života u našoj državi.
Uopšteno gledajući, ne postoje institucije koje su funkcionalne isključivo za tretman posleporođajne depresije kao problema savremene žene. Međutim, postojanje mnogih centara omogućava ženama, a i porodicama uopšte, da se nose sa svojim problemom na najkonstruktivniji način. U ove institucije, pored medicinskih centara i bolnica, spadaju i privatna psihološka savetovališta koja se bave tretmanima mentalnih bolesti. Zaposleni su obično pisholozi i psihoterapeuti u edukaciji. Važno je naglasiti da uprkos postojanju ovakvih centara, žene koje obole od postpartalne depresije i dalje se obraćaju za pomoć najviše po blogovima i mejlovima. Uz to treba dodati da nije sigurno ko pruža podršku sa druge strane mreže i koliko su ta lica stručna i kompetentna u pružanju pomoći. Mnoga pitanja se postavljaju na ovu temu. Pretpostavka je da svetovališta za majku i dete ne pomažu ženama u potpunosti da izađu na kraj sa svojim problemima u svakodnevnom životu koje izaziva ova bolest. Isto tako, privatna psihološka savetovališta za nekoga predstavljaju skup način da se ,,izleče“.
Stoga bi najintegrativnije rešenje bilo osnivanje specijalizovanih savetovališta za postpartalnu depresiju, koja bi se finansirala iz državnog budžeta naše države i u kojima bi pvenstveno psiholozi i psihijatri integrisanim znanjem pružali podršku vulnerabilnoj populaciji u cilju izlečenja, kao i redovno poranjivanje statističkih baza podataka i osnivanje radionica i programa za prevenciju ove bolesti.